🎭 Odigravanje u psihoterapiji

U psihoterapiji pojam odigravanje (acting out) označava situaciju u kojoj osoba nesvjesne emocije i unutarnje konflikte ne izražava riječima, nego ih „odrađuje“ kroz ponašanje.

Drugim riječima – ono što ne može biti osviješteno i proživljeno iznutra, postaje

ponašanje izvana.

Što zapravo znači „odigravanje“?

Odigravanje je način na koji nesvjesni sadržaj postaje vidljiv kroz vanjsku akciju.

Umjesto da osoba osjeti i izrazi bol, tugu, ljutnju ili strah, ona ih odražava kroz postupke:

• naglo prekida odnose,

• ulazi u sukobe,

• povlači se bez objašnjenja,

• ili ponavlja obrasce koji joj nanose bol.

Tako nesvjesni dio ličnosti „režira scenu“ kako bi se emocija napokon prepoznala.

Ali dok to ne postane svjesno, osoba vjeruje da se „sve to događa njoj“, a zapravo se događa iz nje.

Odigravanje je oblik obrambenog mehanizma.

Kada je emocija previše intenzivna da bi se doživjela direktno, psiha je „izbacuje“ u ponašanje.U terapijskom odnosu to se naziva i transferno odigravanje – kada klijent ponavlja prema terapeutu stare obrasce odnosa (npr. potrebu da bude prihvaćen, spašen, odobren).

Terapeut tada ne gleda čin, nego poruku iza njega.Jer svako ponašanje, pa i ono destruktivno, pokušaj je duše da bude shvaćena.

Kako se odigravanje manifestira kroz PEAT i FER tehniku?

U PEAT metodi i FER tehnici, odigravanje se prepoznaje kao energetski naboj koji traži razrješenje. Sve što se ponavlja u životu, sve što izaziva jak emocionalni impuls – pokazuje neintegrirani energetski i emocionalni naboj.

Kad osoba „odigra“ određenu situaciju, to je znak da:

• postoji potisnuti osjećaj koji nije bio doživljen,

• između dvije suprotnosti (npr. moć – nemoć, prihvaćenost – odbacivanje) postoji napetost,

• i energija mora pronaći način da se izrazi — makar kroz dramu, sukob ili bijeg.

  
  

U tretmanu to možemo prepoznati kad klijent:

• opisuje ponavljajuće obrasce („Uvijek mi se to dogodi“),

• ima snažan impuls na reakciju („Moram odmah nešto učiniti“),

• ili osjeća napetost u tijelu kad pokuša ostati u kontaktu s emocijom.

  
  

Tada terapeut ne ide u priču, nego u naboj koji stoji ispod ponašanja.

Ključno pitanje je: Kako se ti osjecas u vezi toga ili nekoga?

Odgovor gotovo uvijek vodi u osnovni osjećaj – strah, tugu, sram ili bol – koji stoji iza čina.

Tehnike koristimo ga kao putokaz prema nesvjesnom.

Kad umjesto reakcije odaberemo prisutnost, i kad dopustimo da energija prođe kroz nas, drama se razrješava iznutra.

Vanjski svijet tada više ne mora „igrati“ naše nerazriješene priče.

Odigravanje je glas nesvjesnog koji želi da se čuje. Kad ga čujemo – postaje svijest, a ne drama.

Primjer iz prakse

Klijent kaže:

„Imam poriv da mu napišem poruku da sve završimo.“

Terapeut pita:

„Što bi se dogodilo ako to ne učiniš?“

Osoba osjeti:

„Imam užasan strah da ću biti odbačena.“

👉 Dakle, „poruka“ nije pravi problem.Ona je pokušaj da se izbjegne kontakt s bolom odbacivanja. Kroz PEAT se taj polaritet – prihvaćen – odbačen – integrira, i kada se energija uravnoteži, poriv nestaje sam od sebe.

U PEAT-u i FER -u , ne zaustavljamo odigravanje – koristimo ga kao putokaz prema nesvjesnom.

Kad umjesto reakcije odaberemo prisutnost, i kad dopustimo da energija prođe kroz nas, drama se razrješava iznutra.

Vanjski svijet tada više ne mora „igrati“ naše nerazriješene priče.